Rolingstonsi, takoÄ‘e popularno zvani i Stonsi (eng. The Rolling Stones; rolling stone - onaj koji nije u stanju da se duže vreme zadrži na jednom poslu ili na istom mestu, onaj koga “ne drži mesto”, lutalica, tumaralo) su britanska rok grupa koja je postala poznata tokom Å¡ezdesetih godina 20. veka. Prvobitnu postavu Äinili su: Mik Džeger, Kit RiÄards, Brajan Džons, Bil Vajman i ÄŒarli Vots. Kao i većina ranih britanskih rok grupa, oni su bili pod uticajem drugih britanskih i ameriÄkih muziÄkih pravaca, posebno elektriÄnog bluza i ranog rokenrola. Neki Älanovi su takoÄ‘e bili pod uticajem ameriÄkog džeza. Polovinom Å¡ezdesetih, Rolingstouns su spojili ove uticaja u sebi svojstven gitarski zvuk koji je afirmisan kao prototip hard roka. Po popularnosti odmah iza Bitlsa, Stonsi su imali imidž pobunjenika i loÅ¡ih momaka, koji im je pomogao u preobražaju od energiÄne i moderne bluz grupe do jednog od najvećih i najuticajnijih rok grupa na svetu. Do kraja Å¡ezdesetih, Rolingstouns su izdali veliki broj ploÄa, od kojih je svaka pokazivala brzinu muziÄkog razvoja. Njihova muzika se nikad nije daleko udaljila od bluza, a od 1969. su se trijumfalno vratili hard roku zasnovanom na bluzu, krenuvÅ¡i na ameriÄku turneju na kojoj su oznaÄeni kao â€najveći rokenrol bend na svetuâ€. Većina ljudi smatra pesmu I can’t get no satisfaction (Ne mogu da dobijem zadovoljstvo) za najbolju pesmu Rolingstounsa i himnu rokenrola.
Ime Rolingstonsi grupa je prvi put koristila 12. jula 1962. na svirci u Marki klubu zamenivši Bluz Inkorporejted.
Na poÄetku karijere su svirali obrade bluz, ritam i bluz, kantri i rokenrol pesama. Njihovi prvi snimci su bili obrade ÄŒaka Berija, Boa Didlija, VriÅ¡tećeg Džeja Hokinsa, Madija Votersa i Larija Vilijamsa. OsnivaÄi Mik Džeger i Kit RiÄards su oznaÄeni kao jedan od najboljih tekstopisaÄkih timova u istoriji roka. U muzici grupe uvek se osećao uticaj drugih žanrova: regea, fanka, diska, kantrija, soula, pa Äak i psihodelije. Oni su najdugotrajnija grupa u istoriji roka.
Bend je nastao 1962. kada su bivÅ¡i Å¡kolski drugovi Mik Džeger i Kit RiÄards upoznali Brajana Džonsa, koji je dao ime grupi po stihu iz pesme Madija Votersa (”a rolling stone gathers no moss” - na kamenu koji se kotrlja nema mahovine). Originalnu postavu su Äinili: Mik Džeger (vokal), Brajan Džons (gitara, harmonika, vokal), Kit RiÄards (gitara), Jan Stjuart (klavir), Majk Ejvori (bubnjevi) i Dik Tejlor (bas). Tejlor je napustio grupu ubrzo poÅ¡to se vratio umetniÄkoj Å¡koli, a kasnije je formirao grupu Priti Tings. Njega je zamenio Bil Vajman. Majk Ejvori je napustio bend da bi godinu dana kasnije formirao takoÄ‘e poznati britanski bend Kinks. JoÅ¡ jedan rani Älan je bio bubnjar Karlo Litl, koji je bio u Siril Dejvis Olstar bendu. Okupljena oko zajedniÄkih interesovanja za bluz miziku, grupa je intezivno vežbala, u poÄetku svirajući u Marki klubu u Londonu, u kojem je stalne gaže imao bend Sirila Dejvisa. Stonsi su se uskoro ustalili u Kraudedi klubu u RiÄmondu i poÄeli su da figuriraju kao glavni londonski bend pa su Äak i Bitlsi prisustvovali jednoj ljihovoj svirci. U poÄetku, Brajan Džons je bio kreativni voÄ‘a benda, uprkos tome Å¡to je Mik Džeger bio u centru pažnje tokom nastupa. Grupa je brzo stekla reputaciju zbog svojih divljih i energiÄnih obrada ritam i bluz pesama svojih idola Å¡to je omogućilo njihovom novom menadžeru Endruu Oldamu da potpiÅ¡e ugovor za Deka Rekords.
U vreme izdavanja njihovog prvog singla, obrade pesme ÄŒaka Berija Come On, Jan Stjuart nije figurirao kao zvaniÄni Älan grupe i to na Oldamov zahtev, iako je nastavio da snima i nastupa sa njima.
Izbor materijala za njihov prvi album The Rolling Stones je odražavao energiju njihovih živih svirki. TakoÄ‘e, album England’s Newest Hitmakers je sadržavao verzije klasika kao Å¡to su Route 66 (prvobitno izvodio Net King Kol), Mona (Bo Didli) i Carol (ÄŒak Beri). Ove pesme su pomogle promovisanju ritma i bluza meÄ‘u mladim Britancima a takoÄ‘e su potpomogle Britanski invaziju Amerike. JoÅ¡ je važnije da su Stonsi, za razliku od Bitlsa, urednih momaka odevenih po poslednjoj modi i sa Äudnim frizurama, gajili sasvim suprotan imidž: bili su neuredni i u svakodnevnoj odeći Å¡to je izazvalo pravu pomamu tinejdžerki za njima. Sledeći album The Rolling Stones #2 takoÄ‘e se sastojao uglavnom od obrada, mada je sada imao par pesama koje su napisali Džeger i RiÄards, koje je njihov menadžer zakljuÄao u sobu, odbivÅ¡i da ih pusti dok ne napiÅ¡u neÅ¡to Å¡to mogu izdati. Oldam je forsirao Äeste nastupe po Evropi i Americi, gde je bend nastupao pred mnoÅ¡tvom uzbuÄ‘enih tinejdžera u scenama koje su podsećale na one sa vrhunca Bitlmanije. Slobodno vreme na turnejama koristili su za obilaske važnih mesta iz istoriji muzike koja su ih inspirisala za album Twelve By Five u studiju ÄŒis Rekords u ÄŒikagu.
30. juna 1965. Stonsi objavljuju album Out of Our Heads. On je ukljuÄivao pesmu I can’t get no satisfaction. Kit RiÄards je navodno napisao Äuveni uvodni rif u snu. On je snimio rifove na magnetofon i zaspao. Kada se Kit probudio, umalo je obrisao traku, ali je odluÄio da je odsluÅ¡a opet. Rekao je da je bilo â€dva minuta Satisfaction i 40 sekundi kako hrÄemâ€.
Ove rane uspeÅ¡ne godine su prestavljale redak period stabilnosti u odnosima Älanova grupe. Džeger, RiÄards i Džons su delili mali stan u Londonu veći deo 1963. zajedno sa prijateljem, osuÄ‘enikom i kasnijim biografom Džejmsom Feldžom. Njih trojica su postali toliko privrženi Feldžu da su koristili njegovo ime kao deo Nanker/Feldž pseudonima da oznaÄe rane kompozicije benda. Dve godine kasnije, Brajan Džons je poÄeo da se viÄ‘a sa Anitom Palenberg, glumicom i modelom koja ih je uvela u svoje druÅ¡tvo - grupu mladih umetnika, muziÄara i režisera. Uz podrÅ¡ku veÅ¡tog biznismena Oldama Džeger i RiÄards postali su profilisani tekstopisci tako da se na albumu iz 1965. Out of Our Heads naÅ¡lo mnogo viÅ¡e originalnog materijala, ukljuÄujući i klasik (I Can’t Get No) Satisfaction.
Interesantno je pomenuti: u Sjedinjenim Državama, Rolingstonsima je trebalo mnogo više vremena da budu prihvaćeni nego njihovim britanskim suparnicima Bitlsima i ostalima. Njihov prvi veliki hit je došao 1964. sa Time Is on My Side, ali je tek Satisfaction u leto 1965. bio hit koji je grupa tražila.
To je takoÄ‘e period kada je Tom Vulf zakljuÄio da â€Bitlsi žele da vas drže za ruku, ali Stonsi žele da spale vaÅ¡ gradâ€. Njihov sve izraženiji talenat za pisanje pesama promenio je odnose u bendu i Džeger i RiÄards poÄeli su da se nameću kao voÄ‘e grupe. Džons, svestan svog smanjenog uticaja, povlaÄi se u zavisnost od droge, otuÄ‘ivÅ¡i se i od RiÄardsa i Anite Palenberg, koji su zapoÄeli vezu koja će trajati viÅ¡e od deset godina. Tokom ovog perioda, izgledalo je da bend uvažava i poÅ¡tuje Anitine sugestije u vezi njihove muzike, posebno za singl Paint it Black i Å¡okantni (za 1966.) seksualno dvosmislen spot za Have You Seen Your Mother Baby (Standing in the Shadows)? Uz glavne tekstopisce koji su nastavili da piÅ¡u dobre tekstove, Aftermath (1966.) pokazuje daljnji napredak grupe, i u potpunosti se sastojao od kompozicija Džegera i RiÄardsa, ukljuÄujući i Mother’s Little Helper o zloupotrebi droge i ženomrzaÄki Under My Thumb, poÅ¡to su na Between the Buttons bili pod uticajem mnogih svojim savremenika, ukljuÄujući Hu i Kinks.
1967. Džeger i RiÄards su uhapÅ¡eni i optuženi su za posedovanje droge nakon policijske racije na RiÄardsovom imanju u Saseksu, pri Äemu su policijski izvori tvrdili da je Džegerova tadaÅ¡nja devojka Marijana Fejtful naÄ‘ena gola umotana u krzneni ćilim. Džeger i RiÄards su puÅ¡teni uz kauciju i nakratko osloboÄ‘eni zahvaljujući pritisku obožavalaca. Džeger se pojavio u emisiji BBS World in Action, diskutujući sa predstavnicima britanskih vlasti o moralu modernog druÅ¡tva. Grupa je zatim snimila singl We Love You, kao zvaniÄnu zahvalu vernim obožavaocima, uprkos tome Å¡to je taj singl shvaćen kao napad na njihove progonitelje (tabloid News Of The World, policiju i sudstvo). Snimak je sadržao zvuke koraka i zatvaranja vrata ćelije za koje se priÄalo da su uzeti iz tajnog snimka iz zatvora gde je RiÄards zadržan tokom noći. Zatim je poÄeo rad na novom psihodeliÄnom albumu, koji je Džeger zamislio kao odgovor na album Bitlsa Sgt.Pepper’s Lonely Hearts Club Band. PloÄa, koja će na kraju biti objavljena pod naslovom Their Satanic Majesties Request, snimljena je u teÅ¡kim okolnostima dok su Älanovi živeli pod pretnjom zatvorske kazne. KritiÄari nisu bili baÅ¡ blagonakloni prema albumu smatrajući da pesme i aranžmani nisu odražavali prirodan stil grupe iako je Džonsovo eksperimentisanje sa raznim instrumentima bilo impresivno. Uprkos Džegerovom kasnijoj izjavi da je ploÄa potpun promaÅ¡aj, ne može se zanemariti Äinjenica da su Džeger i RiÄards u nekoliko pesama pokazali vidljiv napredak i u tekstopisaÄkom i u kompozitorskom aspektu, a posebno je to vidljivo u pesmi 2000 Light Years From Homekoja se sve Äešće izvodi na novijim koncertima. U samoj grupi Džeger i RiÄards su skoro u potpunosti preuzeli tekstopisaÄke zadatke od Brajana Džonsa.
Nakon neuspeha Their Satanic Majesties Request, i nakon Å¡to su se odnosi izmeÄ‘u Džonsa i RiÄardsa znatno pogorÅ¡ali, album iz 1968. Beggars Banquet viÄ‘en je kao povratak grupe svojim korenima. Uprkos napetosti i uz pomoć budućeg producenta Džimija Milera, Džeger i RiÄards su komponovali neke od svojih najboljih pesama kao Å¡to su Street Fighting Man i Sympathy for the Devil, a Stonsi su uÅ¡li u fazu kojoj će biti obeleženi kao “najveći rokenrol bend na svetu”. Same pesme su imale Ävrsto uporiÅ¡te u bluzu, ali sa vidljivim uticajem promena koje su se dogodile u muzici Å¡ezdesetih i asimilirajućeg uticaja Boba Dilana, Krima i Džimija Hendriksa. Nasuprot svom prethodniku, aalbum pokazuje jasno odbacivanje hipijevskih ideala o “slobodnoj ljubavi”. JoÅ¡ dva dogaÄ‘aja su doprinela promeni zvuka Stonsa. Prvo, Kit RiÄards je intenzivno svirao sa Rajom Kuderom i preuzeo je njegov naÄin podeÅ¡avanje gitare, kasnije priznavÅ¡i da je “uzeo od Raja Kudera sve Å¡to je mogao da dobije”. Drugo, Džeger i RiÄards su se sprijateljili sa Grejamom Parsonsom, koji im je predstavio kantri muziku.
Usled povećane konzumacije droga, Brajan Džons je postajao sve nepouzdaniji. Zlosrećni Rokenrol cirkus Rolingstonsa je bio jedan od njegovih poslednjih projekata sa bendom i sve je viÅ¡e svojevoljno odsustvovao sa snimanja ili na njih uopÅ¡te i nije bio pozivan. Sa smanjenim doprinosom u Beggars Banquet i minimalnim u Let It Bleed, Džons je bio primoran da napusti bend nakon kasnoveÄernje posete Džegera, RiÄardsa i Votsa njegovom domu na selu 8. jula 1969, da bi bio zamenjen, Mikom Tejlorom, mladim, džezom nadahnutim gitaristom koji je doÅ¡ao iz Bluzbrejkersa Džona Majala i koji je bio predstavljen medijima nekoliko dana kasnije.
Džons se povukao u svoj dom u Kentu, u kuću Äiji je prethodni vlasnik bio pisac Vinija Pua A. A. Miln, pijuću u lokalnom baru i planirajući svoj povratak sa bluz grupom. Ipak, neÅ¡to viÅ¡e od mesec dana nakon nakon Å¡to su Stonsi održali besplatan koncert u Hajd Parku u Londonu, Džons je naÄ‘en mrtav na dnu svog bazena, okružen statuama Kristofera Robina i Vinija Pua. Iako je njegova smrt zavedena kao nesrećni sluÄaj, uzrok davljenja do danas ostaje nepoznanica. Frenk Torogod, u to vreme radnik na Džonsovom imanju, tvrdio je da je to bilo ubistvo, Äime su se uzroci i motivi Džonsove smrti joÅ¡ viÅ¡e zamaglili. Ova teorija je dalje razraÄ‘ena u filmu Stoned Stivena Vulija iz 2005.
nastaviće se…