Nov
30th

Статут и бели шенген

Posted by nikola

2009

.

Вест да је у „Скупштини Србије“ (ово под наводницима, јер ту нема ни парламентаризма ни Србије) усвојен тзв. Статут Војводине засенила је објава ЕУССР да ће од 19. децембра становници Државе-раније-познате-као-Србија бити стављени на белу шенгенску листу.

Не верујем ни секунде да су се ове вести случајно подудариле. А будући да је мало вероватно да се Брисел консултовао са Београдом (пре ће бити обрнуто), то је још један доказ да је „Скупштина“ у ствари најцрња фарса. Никакви апели ту више не помажу.

Далеко било да се противим белом шенгену. Слобода је слобода. Али стварно испада да је то награда квислиншким властодршцима за „минули рад“ у разбијању и разарању Србије – јер једино ће они и њима слични плаћеници моћи да приуште путовања по ЕУтопији.

Дакле, њима ЕУтопија, вама ЕУропство, а Србија да се брише с мапе – баш као што су некад (да ли само некад?) сањали у Бечу и Берлину.

.

1974

Тужно.
Објавио Gray Falcon

Nov
29th

Flaša.

Posted by nikola
SATIRIČNI KOMENTAR

Kad je onomad g. predsednik naš sa svojim partijskim i ostalim kompanjonima uzeo da ljušti šampanjac na mestu gde to inače nije sasvim dozvoljeno, to mi, moram priznati, nije zasmetalo. Znam da čovek nije alkoholičar, a opet, živa duša, ima pravo valjda i on da zvizne po neku, pogotovu kad Rumunima zabijemo pet komada. Jedna čaša, računao sam u taj prvi mah, ne može njega onolikog da u’vati pa da nas, daleko bilo, odvede na neko drugo mesto, a ne u ovo u koje smo pošli. On lično je, uostalom, bezbroj puta utvrdio da smo na dobrom putu i još ako se nekad pomerimo iz mesta, ima i Bog da nas vidi.

Malo kasnije, međutim, kad su i neki nadležni organi primetili da ona g. predsednikova zdravica sa šampanjcem nije bila baš najzgodnija, i ja sam svoj pogled na ovu “pijanku” dijametralno promenio. Na to me naterala najnovija statistika sa jedne strane, a sa druge i sam predsednik naš koji je ponovo nešto verglao o borbi protiv korupcije. A što dotični, prošlo mi je tad kroz glavu, sa svojim koalicionim partnerima nije uzeo da proslavi sopsteni uspeh upravo na tom planu. Mislim, ono, korupcija uništena, organizovan kriminal satrven, mafijaši i tajkuni u zatvorima, pravda pobedila čak i po sudovima, sve kao što nam je g. predsednik i obećao da će biti.

I onda, dabome, otvoriš ne flašu nego cisternu sa šampanjcem i eve mu ga da ti neko tu nešto zameri. Šta više, da je kao što nije, još bi ti građani donosili od kuće svoje ponude od prepečenice do vina bela i vina crvena i pri tom te blagosiljali baš ovim rečima: – Pij, junače, koliko ti duša ište i svaki ti se gutljaj pozlatio!

Ali, ništa od toga. Korupcija tuče Srbiju gore nego srpski fudbaleri Rumune! Zato je i g. Tadić onomad morao da liže taj šampanjac zbog lopte, da se Vlasi ne dosete. Kad su objavljeni najnoviji statistički podaci po kojima oko 700 000 Srba danas gladuje, dolepotpisani se, međutim, dosetio i ovoga: – A što se, gospodo koalicionari, uopšte hvatate za šampanjac dok imate takvu statistiku. Gde valja piti alkohol na prazan stomak tolikog naroda?! Zna se valjda red poteza, sami ste ih napravili uostalom: prvo 500 000 novih radnih mesta, onda pristojne plate, pobeđena korupcija, uređena država i zadovoljan narod, a šampanjac na kraju. Tada možete i da se valjate od alkohola po ulicama, i opet će vam narod ukazati poverenje na sledećim izborima. Pod uslovom da ste i te ulice asvaltirali kao što ste onomad obećali.

Evo, kao da gledam, g. predsednika našeg kako se uhvatio za jedno drvo u nekom parku, ako se pusti pašće u travu, oči ukrstio, a iz mantila mu viri flaša sa rakijom ili vinom, svejedno. A narod ga gleda sa oduševljenjem i uz ovakav komentar: – Naš Borče se malo ubio. Izgleda da je pomešao piće, ali nema veze. Kad nam je onako ispunio sva svoja predizborna obećanja i zaslužio je, vala, da se malo opusti. Samo da mu ne naškodi zdravlju jer je zaslužio sto godina da živi i isto toliko da nam još bude predsednik. Daj da ga sad odvedemo kući da negde ne razbije glavu koja tako dobro poštuje svoje reči!

Uh, odoh ja predaleko u budućnost i to virtuelnu. Stvarnost je mnogo surovija, predsednik naš je samo malo liznuo šampanjac, ali mu, evo i to sada izlazi na nos jer je flašu potegao na prazan stomak svog naroda. Sledeći put to bi trebalo da uradi tek kad ispuni sva svoja obećanja. Što će reći nikad od Tadića alkoholičar! Osim ako flašom ne uzme da leči tugu kad se seti dokle nas je ovo sa svojim koalicionarima doveo!

Dragan Rajičić

Nov
28th

Zlo seme

Posted by nikola


“SEOBA SRBA IZ VOJVODINE, 2012. GODINE”

Sadašnja vlast odlučila je da deo svog naroda iz ustavnog statusa državotvornog naroda pretvori u nacionalnu zajednicu. A pretvaranje Srba u Vojvodini u jednu od „nacionalnih zajednica“ nije samo protivustavni čin, već veliko zlo koje Srbi mogu da učine Srbima.
NOVA SRPSKA NACIONALNA ZAJEDNICA U VOJVODINI TREBA DA SE OKRENE MODERNOJ I NOVOUSTANOVLJENOJ VOJVOĐANSKOJ AKADEMIJI NAUKA I UMETNOSTI I PROGRESIVNOM LATINIČKOM PISMU

Niko ne očekuje više da je Demokratska stranka spremna da vodi državotvornu politiku i da se odupirući stranim pritiscima bori za načelo srpske državnosti. Saglasno politici ove stranke bilo je sasvim prirodno i očekivano kada je 2004. godine Boris Tadić pozvao Srbe na Kosovu i Metohiji da izađu na izbore. Isto tako 2006. bila je očekivana i njihova nezainteresovanost za sudbinu referenduma u Crnoj Gori. Sledilo je krajem 2007. raspisivanje predsedničkih izbora koji su završeni samo dva dana pre proglašenja nezavisnosti Kosova. Zatim je došlo potpisivanje međudržavnog sporazuma SSP sa zemljama koje su maltene tog dana priznale nezavisnost Kosova. U duhu te iste politike nastala je i sadašnja vlada protivno glasu naroda, a uz pomoć tajkuna i stranih ambasadora. Ništa manje očekivano od Demokratske stranke bilo je i traženje savetodavnog mišljenja od Međunarodnog suda pravde povodom jednostranog i protivzakonitog proglašenja nezavisnosti Kosova, umesto podizanja tužbe makar protiv jedne države koja je tu nezavisnost priznala protivno važećem međunarodnom pravu. Priznat je Euleks koji stvara nezavisnu državu Kosovo i potpisan sporazum o granici sa Kosovom. Sve otvorenije se podržava spoljašnji pritisak na Republiku Srpsku kako bi se stvorila unitarna Bosna.
Sve ovo je, dakle, očekivano i prirodno proizlazi iz politike Demokratske stranke koja se najbolje oličava u paroli da EU nema alternativu, što znači da svaki put kada se sukobljavaju interesi Srbije i EU stvari se na kraju moraju podrediti interesima EU.

NOVA NACIJA Ako niko od Demokratske stranke nije očekivao ni samosvest ni požrtvovanost u odbrani nacionalnih i državnih interesa, ipak postoji granica koju niko pa ni Demokratska stranka ne bi smela da pređe. A ta granica je samoinicijativno razbijanje države, što je slučaj sa Statutom Vojvodine. Ako niko od njih nije očekivao da brane Srbiju, najmanji minimum bio je da je makar ne napadnu iznutra.
Zlo seme separatističkog Statuta posejano je u Vojvodini. Bez namere da se umanjuje značaj drugih stranaka vladajuće koalicije i njihovih lidera, odgovornost za separatistički Statut nosi Boris Tadić. Čovek čija je prva ustavna dužnost da „izražava državno jedinstvo Republike Srbije“, najodgovorniji je za usvajanje Statuta kojim se stvara državno nejedinstvo Srbije.
Šta su Srbi po novom Statutu u Vojvodini? Srbi su nacionalna zajednica kao i Mađari, Slovaci, Hrvati, Crnogorci, Rumuni, Romi, Bunjevci, Rusini, Makedonci i druge nacionalne zajednice. Tako je Srbija po Ustavu država srpskog naroda, a Vojvodina je po Statutu Pokrajina ravnopravnih nacionalnih zajednica. U Vojvodini više ne postoji srpski narod već su Srbi jedna od „nacionalnih zajednica“. Da li bilo ko, ko je sposoban da zdravorazumski rasuđuje, može i pomisliti da bi recimo u Mađarskoj mogla biti doneta slična odluka, po kojoj bi Mađari, Srbi i Rumuni postali nacionalne zajednice.
Pretvaranje Srba u Vojvodini u jednu od „nacionalnih zajednica“ nije samo protivustavni čin, već je to veliko zlo koje Srbi mogu da učine Srbima. Jednostavno, sadašnja vlast je odlučila da deo svog naroda iz ustavnog statusa državotvornog naroda pretvori u nacionalnu zajednicu. Nikome pre vlasti Borisa Tadića nije palo na pamet da deo svog naroda samoinicijativno pretvori u nacionalnu zajednicu.

NOV IDENTITET Saglasno novoj ulozi nacionalne zajednice koju Srbi imaju u Vojvodini, Demokratska stranka kao tvorac Statuta pobrinula se i da Srbi dobiju poseban, nov i „moderan“ identitet u Vojvodini. Zastarelu ćirilicu ostavili su ostatku Srbije. Isto tako su i zastarelu i nacionalizmom otrovanu Srpsku akademiju nauka i umetnosti ostavili ostatku Srbije. Nova srpska nacionalna zajednica u Vojvodini treba da se okrene modernoj i novoustanovljenoj Vojvođanskoj akademiji nauka i umetnosti i progresivnom latiničkom pismu. I osim toga, valjda da bi se istakla razlika i nazadnost ostalih delova Srbije u Statutu je utvrđeno da je „Vojvodina regija u kojoj se tradicionalno neguju višekulturalnost, višekonfesionalnost i drugi evropski principi i vrednosti“.
Kada je Statut već utvrdio da Srbi više nisu narod, da ne valja pismo, da ne valjaju najstarije nacionalne institucije, i da zapravo najmanje valja Ustav Srbije, onda je otvorena breša da duh separatizma počisti sve pred sobom. Jer kada sama država Srbija ne valja, kako onda mogu valjati tri ambasade Srbije u Briselu, a reč je o našoj ambasadi u Belgiji, ambasadi pri EU i ambasadi pri NATO. Sve tri ambasade zajedno nisu sposobne da zastupaju i interese AP Vojvodine, već se mora otvoriti zasebno predstavništvo Vojvodine. Da li treba da pogađamo kome će biti podređeno vojvođansko predstavništvo, ministru spoljnih poslova Srbije ili predsedniku Vlade Vojvodine.
Pošto je Statut već dogurao do svih ovih državnih atributa nekome je onda palo na pamet da se ne cepidlači i da se odjednom od Vlade Srbije preuzme više od 150 državnih nadležnosti. Ovaj prenos državnih nadležnosti sa Vlade Srbije na Vladu Vojvodine predstavlja smišljeno i svesno pravljenje države u državi. Uvredljivo je za zdrav razum pozivanje da se državne nadležnosti prenose na osnovu ustavne odredbe iz člana 178. po kojoj Republika Srbija može autonomnim pokrajinama poveriti „pojedina pitanja iz svoje nadležnosti“. Zdrav razum mora napraviti razliku između „poveravanja pojedinih pitanja iz svoje nadležnosti“ i poveravanja više od 150 državnih nadležnosti.

NOVA IMOVINA Poseban je šamar građanima Srbije da ovo pravljenje države u državi, kroz prenos više od 150 državnih nadležnosti na Vladu Vojvodine, plaćaju sami građani iz budžeta Republike Srbije. A kada građani Srbije sve ovo plate onda mogu i da pročitaju u Statutu da je kao celina „AP Vojvodina odgovorna za sopstveni održivi ekonomski, naučni, obrazovni, kulturni i turistički razvoj, te uravnoteženi razvoj svojih geografskih oblasti“. Dakle, građani Srbije plaćaju preuzimanje odgovornosti Vlade Vojvodine za održivi razvoj Vojvodine. Naša stvarnost će postati da i najsiromašniji delovi Srbije plaćaju samostalni održivi razvoj Vojvodine. Uz sve to, tvorac Statuta je i protivustavno, ali u širokom i galantnom stilu preoteo svu imovinu Republike Srbije u Vojvodini.
A šta je nova država i novi identitet i nove institucije i predstavništva u inostranstvu, i degradiranje srpskog naroda na status nacionalne manjine, ako ta država ne bi imala Vladu i predsednika Vlade. Toliki trud da se napravi država, a posle svega da se izvršna vlast zove tako nedržavotvorno kao što je Izvršno veće! Državama upravljaju Vlade pa zato i Vojvodina mora imati Vladu. A gde je nova Vlada i gde je nova nacionalna akademija tu mora biti i novi glavni grad, jer gde bi predsednik Vlade Vojvodine vladao ako ne u glavnom gradu Vojvodine. Tu će po novom Statutu „Vlada Vojvodine utvrđivati i voditi politiku“ i bez znanja i odobrenja države Srbije „zaključivati međuregionalne sporazume“.
Neće proći mnogo vremena, a predsednik proevropske Vlade Vojvodine uzeće sebi slobodu da počne da opominje Srbiju kako zaostaje u reformama i evropskom putu. I te “dobronamerne” opomene biće primećene, pohvaljene i podržane od zvaničnika EU. A onda će Brisel ohrabriti predsednike vlada Srbije i Vojvodine da započnu otvoren i prijateljski dijalog kako bi se harmonizovali odnosi Srbije i Vojvodine. Dotle će već prvi ekstremisti u Vojvodini početi sve glasnije da traže raspisivanje referenduma o nezavisnosti.
NOVA DRŽAVA Zato je u Statutu falsifikovana ustavna odredba koja jasno određuje da se sva pitanja oko organizovanja referenduma u AP Vojvodini moraju odrediti republičkim zakonom. Statut smišljeno krivotvori ustavno određenje o referendumu, kako bi stvorili mogućnost da se pitanja u vezi sa referendumom utvrde u Skupštini Vojvodine, a ne u Skupštini Srbije. A koliko je značajno ko uređuje sva pitanja koja se odnose na referendum najbolje se videlo u Crnoj Gori.

Aleksandar Nikitović • 26. novembar 2009

Nov
27th

Čujte, Srbi

Posted by nikola

Ne treba biti mnogo patriotski (i muzički) obdaren, pa shvatiti da smo mi, Srblji – pesma među narodima. I to ne neka žalopojka isceđena kroz stisnute zube, uz čobanske diple, već plameni bič tonova i povisilica u slavu života i narodne snage. Kao misirača međ’ lubenicama sijamo svojom vrlinom, noseći lojanicu slobodarskog i nepokornog duha koji se, ne znajući za predah, istorijskim vrzmanjem – obnavlja. To je ta nesputanost našeg naciona, svojstvena, na primer, krdu divljih konja dok im razvigorac draška zamršene grive i jajca ili jatu planinskih orlova strvinara kad se voznesu nebu pod pelerinu. Teško je (jerbo se nema mesta, ni talenta) nabrojati sve razdele i periodne sisteme po kojima smo zvezde repatice svakolike uzoritosti, tako da su redovi koje slede tek predlog za razmišljanje, bela knjiga našeg ponosa i šikljajuće posebnosti.

Kao prvo, narod smo najstariji. Črte i reze našeg nacionalnog programa su strogo po paragrafima uklesane na nosećim zidovima pećina, kraj pitomih slika muflonskih ispaša i praistorijskih mošnica. Vredi ponoviti onu “escajg teoriju” koju znaju čak i vrapci s grane (barem oni koji imaju malu maturu): Dok su truli Evropljani rukama čerečili divljač, srčući iznutrice, mi smo elegantno seckali krtač zlatnim noževima i viljuškama, a takve beštek – garniture, sve s ugraviranim inicijalima, posedovala je svaka srpska sojenica. Tragovi tog gospodstva vidljivi su i danas na bilo kojoj našoj terevenci, gde se držimo reda, gotovo uštogljenog protokola i svakojakog džentlmenstva.

Nenadmašno smo gostoljubivi. Hleb, so, moča i ljuta domaća iznose se pred svakog gosta. U redu, ne nudimo im u znak pristupnog poštovanja rođene žene na samouslugu, kao neka bratska afrička plemena, ali položajniku pružamo sve što mu srce poželi – od ptičijeg mleka do fazana punjenih vrganjima. Pa gde još država, zarad uigranog duvanja u limene oluke, plaća visinske pripreme za stotinu trubača, ne bi li ih utrenirala da puhaju visokim gostima uz uvce i kreditima postavljen džep. Sve činimo da namernik od nas ode nabrekle duše i opelješenog buđelara pa zato k nama i hrle svi oni frigidni zapadnjaci željni dobrog provoda s pevanjem, pucanjem i preklinjanjem za milost. Dobro, neki put se deca po splavovima zanesu, zasmeta im kakav stranjski naglasak ili nagorelost puuti, neko od gostiju i podigne pogled, pa dobije po tamburi, ali sve to ide u rok službe i družbe. Industrija nam je u zastoju, tako da to povremeno trovanje olovom nije alarmantno.

Odani smo šenluku, te i rođenje deteta proslavljamo baražnom vatrom iz malokalibarskih topova. Po tavanima imamo više tromblonskih mina nego mišolovki. Ipak, i u slavlju se držimo mere, pa, recimo, na svadbama pretekne pokoja baba koja nije baš mortus p’jana. Venčanje s kog kuma ne vode na ispiranje želuca ništavno je, a stari svat mora orušiti bar dva sprata torte nosom ili stražnjim skladištem intiligencije. Mlada se u nacvrcanosti pripetava s majkom i kvartetom najbližih tetaka, a ostala tevabija, svesna da bez zelja nema veselja, rezonuje: “Da žderemo k’o ljudi, da ločemo k’o volovi”. Mi, brate, đuskamo i kad branimo mostove, pevamo i u redu za čorbuljak iz narodne kuhinje, neprestano guslamo (dok nam ne padne kap za vrat). Obeležavamo sve povesne godišnjice, poraze zalivamo po posebnom tipiku, a domaća stoka i živina ne može oko da otvori strepeći od pokolja.

Najobrazovanija smo rasa, uprkos zlogukim uvoznim testovima o koje nam se osnovci, nevični pravopisu, sapliću. Naše junoše iz magarećih klupa odlaze preko grane i u prvom pismu javljaju roditeljima i ostaloj rodbini da su odbranili doktorat iz nuklearne fizike na prestižnom sveučilištu. Na Zapadu đaci ne umeju sabrati dva broja kako valja, a kod nas i predškolci bez po muke množe kladioničarske kvote, procente zelenaških kamata i udeo paracetamola u fišeku heroina. Našem detetu daj najskrnaviji računar, par dana ga umesto u školu vrgni na internet i s lakoćom će, kao seljače napolitanke, rasturiti odbrambeni štit Pentagona, odšrafiti bojevu raketnu glavu ili ostaviti kosmonaute na Marsu bez kikiriki-butera.

Najlepši smo milet – naši buvljaci i cigan ma’ale kriju više iskričave i dobro raspoređene lepote nego pariške modne piste. Devojke koketiraju uzduž i porebarke, zavode sve odreda po strogim platnim razredima, uz paušalno tarifirane osmehe. Muškarci takođe ne zaostaju, uprkos dinarski izraženim čeljustima, pogolemim čakljama noseva i razuđenim lobanjama. Umesto u inozemstvu tako uobičajenih seka Persi i depiliranih kompleksaša, kod nas uspeva sve go (i napeti) mačo – mužjak, spreman da zaskoči pre nego što kaže hop. Na stranu činjenica da se to naše muško kosmato bogatstvo s merakom useknjuje, pušta obilate vetrove života i višeminutne podrige, što se u Jevropi ceni kao poseban raritet. I naposletku, a jebeno bitno, mi smo i najpotentniji narod za kojim vapiju odjavne špice porno – epopeja. Dok ostale (mrsi)mudonje kriziraju i mrljave kraj nezadovoljnih žena, kod nas se svaki odnošaj otegne do prstoliza i telesnih ekstaza pri kojim oznojena tela drhture kao pihtije. Verovatno nikad i ne bi prekidali jarcanje duž ženskih klanaca da nemamo naviku podnositi detaljne kafanske raporte o seksualnim podvizima u naćiljene (i čupave) ušne školjke saboraca. Vijagra nam ne treba, sve mlitavosti ukidaju čvarci (srpske dražeje), med, orasi i bujna postkoitalna mašta.

Mi smo najpitomiji, ali ujedno i najratoborniji narod. Nekad možeš da nas mažeš na ’lebac, preliješ kao slatki sirup preko tufahija, a nekad nas, srdite kao da smo zapišali koprive, tek popreko pogledaj i odmah javi da dunđeri u urgentnom počnu mešati gips, a sestre nežnim celovima (i šamarima) trezniti dežurnog hirurga. Prijateljski smo postrojeni prema susedima, tuđe ne damo, a svoje nećemo, umemo da zapucamo i da za učkur zadenemo. Ako nas bastardi napadnu, uz veru u Svevida i suv barut, u stanju smo ih pojesti pečene s krompirićima. Podigli smo kućerinu nasred puta (i Markan je orao drumove, pa šta?), ali to ne znači da svaki ološ može naš ubogi dom da merka, bezecuje i rascimava. Trenutno nam se otadžbina malo skupila, ali je mi volimo istim žarom kao i pre centrifuge, kad smo je, kao vučju kožu, rastezali između Karlovca, ravnog Kosova, Vardara i plavog Jadrana. Naša vojska ima dušu devojačku, uzdržljivost svešteničku, a srce Obilića, pa nas zato svuda dočekuju raširenih (zapravo, podignutih) ruku, klečeći obliveni suzama i drhteći od uzbuđenja. Retko mrzimo, ali i za to naboj crpimo iz petnog žilišta. Opet, češće smo pitomi i naivni kao male mace. Samo predemo, umiljavamo se, volimo i praštamo do iznemoglosti; da nas uslikaš za bombonjeru, ne bi pogrešio.

Imamo nesputanu sklonost ka biznisu – gde god je tuđi džep, tu je i naša pokroviteljska ruka. Dočekujemo neke od stranih partnera dobrodošlicom osmišljenom za staračke domove: kod nas uđu živi i bogati, a izlaze mrtvi i siromašni. Za investicije koje procenimo na trilijardu evra, zapravo bi bilo dovoljno i par miliona, ali i naša država mora zaslužiti malo hleba! I koji brabonjak kavijara odozgo! Najpravičnija smo i najrodoljubivija nacija, te nam nije problem da u isto vreme telima mladih komsomolki iscrtavamo petokrake na sletovima i iskopavamo iz zemlje, desetlećima nakon egzekucija, zaboravljene četničke bardove. Kvartalno, uz rebalans budžeta, na pobedničku stranu malom rokadom prevučemo i pokojeg saradnika okupatora, tek da nas je više na koktelu povodom Dana pobede. Hvalimo se velikom duhovnošću, pijuckamo tamjan našte srca, imamo prohodan koridor ka carstvu nebeskom, a u cik zore razbijamo izloge stranih tržnih centara da bi što pre kupili električnu jastučad po promotivnoj ceni. Naša draž je upravo u tim suprotnostima, kad nećemo ni to što hoćemo (da nećemo). A sve nam, pa i dobro utegnuti apsurd, dobro stoji i otvara nas u struku.

Mi smo i živalj najtvrdoglaviji, o čemu svedoče vicevi koji nas porede s bukovom građom. Kad nešto zajunimo to ćemo i postići, pa makar žrtve kao cepanice (bukove) slagali u povesne lomače. Najradoznaliji smo narod jer prvi saznamo da je komšijina krava imala povećanu sedimentaciju. Takođe smo i najvredniji, premda nikako da britvom otfikarimo bradu s priče da ne mogu toliko malo da nas plate, koliko mi možemo da zabušavamo.

Izvesno je da se izdašnost našijenačkih vrlina ne da se ućulati u razumne okvire, pa je zato najbolje ovaj beskrajni niz prekinuti mudrošću iz narodne popevke:

“Što je nebo – da je list hartije,
što je gora – da su kalemovi,
što je more – da je crn murećep,
pak da pišem tri godine dana,
ne bi naših ispisao hvaala!”

Predrag Ž. Vajagić                                                                  .Karikatura – Slobodan Srdić