Darko Lađević

Preuzeto: Sve vesti

Na sveučilištu UCLA prvi su put prije četiri desetljeća poslani podaci u ARPAnetu, mreži koja će postati globalna. Mreža je 1973. preskočila Atlantik i došla u Veliku Britaniju i Norvešku

Za 300 godina koja će obljetnica biti povijesno važnija? Današnja, o početku Drugoga svjetskog rata prije 70 godina, ili sutrašnja, o 40 godina od početka interneta?

Dana 2. rujna 1969. godine na Kalifornijskom sveučilištu Los Angeles (UCLA) dva su računala izmijenila besmislene podatke, tek toliko da se potvrdi da je veza moguća. Za mjernim uređajima koji su to potvrdili stajao je Leonard Kleinrock. To je početak ARPAneta, računalne mreže koja će nezadrživo prerasti u današnji internet, globalnu kralježnicu za razmjenu informacija.

Neuništiva mreža
Internet danas nije povlastica, nego potreba – njime se svakodnevno služe dvije milijarde ljudi. Zanimljivo je i da je internet, na neki daleki način, odjek Drugoga svjetskog rata. Znanstvenici su Pentagonovoj ustanovi za naprednu znanost ponudili mamac, a vojnici su zagrizli: mreža između računala znanstvenih ustanova koje su radile na supertajnim vojnim projektima trebala je biti postavljena tako da je nije mogao uništiti ni višestruki nuklearni napad.

Podaci poslani na neko drugo odredište “sami” bi pronašli zaobilazan put ako bi najkraći put između dva računala na neki način bio ometen ili prekinut, a računala na čvorištima uništena.

Vojnicima se to, dakako, svidjelo, ali nisu imali na umu da će upravo ta osobina mreže omogućiti do tada nezamislivu slobodu javnoga izražavanja.

Da su to mogli predvidjeti, zacijelo bi bili mnogo skeptičniji.

Tehnička inovacija internetskih veza jest da se podaci šalju paketno: računalo koje ih šalje u odsječcima traži od računala primatelja da potvrdi je li sve ispravno stiglo uz pomoć kontrolnog broja.

Nezadrživo širenje
Ako ta brojka nije točna, paket se šalje nanovo. To je omogućilo da veza bude “stalno otvorena”, a da se promet ne mjeri kao u telefoniji u minutama, nego u prenesenim paketima.

Već 29. listopada 1969. ostvarena je veza između sveučilišta UCLA i Instituta na Stanfordu, a potom se proširila na sveučilišta Berkeley i Utah. Sve poslije toga je povijest.

Umjesto da “to bude to”, a da se vojska nastavi igrati svojim tajnama, sveučilišta su se nastavila umreživati. Mreža se nezadrživo širila najprije među sveučilištima, a potom je 1973. preskočila Atlantik u Veliku Britaniju i Norvešku.

Danas bi internet u normalnim državama morao biti dio komunalne infrastrukture, nešto poput električne i plinske mreže koja u kućanstva dovodi energiju, vodovoda, kanalizacije, grijanja. Internet je ipak u razvijenim zemljama često zarobljen u komercijalnim tvrtkama, a u nedemokratskim je zemljama pod nadzorom jer se mrežom čitaju odabrane informacije i komunicira sa svima.