Recent Posts

Subscribe to the feed

About me

ChiQ Montes
Kad sam sredinom 2006 -te prvi put “ozbiljno” seo pred tastaturu, mislio sam da se nikad neću prilagoditi. Udario sam ono dugme dole “Power ON”… I sve ostalo vise nije zanimljivo. Bitno je da sam malo, kao, odlučio da osvezim ovu stranicu stvarima od kojih će manje da boli glava... Malo sam počeo da učim, pa, rekoh, da podelim sa Vama neke korisne savete o internetu, reklamiranju, novinarstvu ...

Medijacentar Bor

Posted on April 26, 2009

(0) Comments

mcbor1U Boru je, 17. marta 2009. godine,  otvoren Medijacentar. Pravo mesto za Vašu reklamu i promociju. Ne samo to. Plan je da  Medijacentar preraste u pravi medij koji će svojim kvalitetom ravnopravno konkurisati ostalima.U cilju digitalizacije, koja će se završiti do 2015. godine,  Medijacentar lagano traži svoje mesto u informativnom delu.

Medijacenar je praktično otvoren tribinom “Digitalizacija medija u Srbiji” u kojoj je jedan od  gostiju  bio i  Nino Brajović, predsednik UNS-a, koji je u svom uvodu napomenuo koliko je bitan faktor interneta u celokupnom informisanju.  Tada je i pohvalio borske blogere kao važne činioce celog internet informacionog sistema.

Upravo zbog toga,  u stvaranju jednog ovakvog informativnog sistema, učestvuje uglavnom grupa ljudi kojima je internet osnovni “alat”. Informacione tehnologije im nisu strane. U svom delovanju će se osloniti i na štampane medije (za sada su to samo Borske novine i Timočki borac), te će emitovanjem programa dve internet radio stanice (Radio MISH i Bor grad RADIO) upotpuniti informativu do početka Videostream-a.

Tekstovi i video materijal ovog sistema koji okuplja desetine internet stranica, doprineće boljem informisanju i stvaranju bolje slike našeg grada i samim tim i regiona, pa i cele Srbije, jer sadržaji i materijali koji se proizvode, čitaju i koriste korisnici celom svetu.

Medijacentar Bor organizuje konferencije, predavanja, tribine itd i otvoren je za saradnju sa svima koji žele dati svoj doprinos u boljem informisanju i prezentaciji. Pored sale za konferencije u sastavu Medijacentra je i banket sala. U izradi je studijski deo a administrativni deo već ima nekoliko računara. Za korisnike i goste obezbedjen je slobodan pristup inetrnetu.

Već je održano puno manifestacija (Digitalizacija medija u Srbiji,   Žene u medijima … itd ) a poslednja je osnivanje “Udruženja domaćina u seoskom turizmu”.

Nosilac celog projekta je gdin Zvonko Damnjanović (Kompjuter Centar Bor) uz  podršku Siniše Ladjevića (Bor-grad INFO, Krajina INFO, Borsky ONLINE … ) koji je i koordinator za inostranstvo.

Medijacentar je pravo mesto za Vašu promociju i reklamu – Neka ceo svet čuje za Vas.

Tel: +381 30 444 280

Mob: 060/422-386-0; 060/422-386-3

E-mail: medijacentarbor@gmail.com

Web: www.mediacentar.kcbor.net (stranica je još u izradi)

Ne zovite u pomoć MMF

Posted on April 19, 2009

(0) Comments

Malopre sam dobio interesentan mail:

“Dragi Darko,
U uskrnjšnjem broju NIN-a na strani 8. od 16.04.2009. godine,  izašao je interesantan članak za Srbiju i ovaj napaćeni narod. Prenosim ti ga i na par mesta sam  “dodao” svoj komentar – u zagradi….”

Tekst koji sam preuzeo direktno je iz GLOBUSA, pošto nisam uspeo da skinem od NIN-a, a komentare prijatelja prof dr Zorana Petkovića sam postavio u zagradi…

galbraithJames K. Galbraith: MMF Među ekonomskim intelektualcima nema osobit ugled. Nametnuo se samo regijama poput Vaše…

Piše: Bisera Fabrio

“S obzirom na to da dobro poznaje i Hrvatsku, u kojoj je bio u dva puta, dok mu je brat bio američki ambasador u Hrvatskoj, a posljednjih se mjeseci intenzivno bavi svjetskom financijskom krizom i njezinim posljedicama u različitim dijelovima svijeta, pitali smo ga prvo je li pametno tražiti Međunarodni monetarni fond za pomoć i izlaz iz krize: “Obraćate se za pomoć instituciji koja je vrlo ograničenih intelektualnih kapaciteta i sposobnosti i koja uvijek ima jedan te isti recept. MMF nikad nije bio toliko značajan i važan kao što se želi predstaviti, samo što su se nametnuli u određenim regijama, poput vaše, gdje se nastoje prikazati kao neizbježni i nezamjenjivi, iako među ekonomskim intelektualcima i misliocima i ne uživaju ugled. Naravno, njihovi će stručnjaci odmah pohrliti kod vas da procjene situaciju, a procijenit će je na isti način kako to rade godinama i reći će vam koje mjere morate provesti, a i one su uvijek, više-manje, iste. Mjere koje će tražiti politički će i financijski moćnici (Cvetković, Dinkić, Đelić, Tadić) prikazati kao jedino moguće rješenje u konkretnoj (Srpskoj)  situaciji. Kad je situacija dobra, treba igrati na svaku moguću kartu privatizacije, privatizirati sve što se može privatizirati do krajnjih granica, izvući maksimum i nagraditi one koji su vam to omogućili. Kad ide loše, kao što ide sada, pozovete MMF i njima slične koji ne mare za socijalne i etičke principe i istovremeno igrate na kartu solidarnosti – kažete narodu da treba stisnuti remen i pomoći da se izvuku velike firme iz krize (RTB Bor) ne zbog njih samih, nego zbog općeg ili makar većeg dobra.


Uslijedit će mjere rezanja i štednje koje će ‘propisati’ stručnjaci MMF-a, a koje se uvijek svode na novo smanjivanje socijalnih prava. MMF daje savjete suprotne od onih koji je dao New Deal  (
Koji je izvukao Nemačku posle Drugog svetskog rata)  njima su bili zagarantirani bankovni depoziti i socijalna sigurnost radnika. MMF te principe ne poštuje, nego traži da se dug pokriva stiskajući gdje god se može, bez obzira na opravdanost situacije, neselektivno i neetički tražeći uvijek iste zakrpe u sustavu. Bilo bi pametnije da se europske financijske institucije prihvate pomoći i da zemljama poput Mađarske ili Litve, pa i Hrvatske, makar ona još nije u članstvu Europske Unije, ali je pred njim, pomognu da prevladaju financijsku krizu jer je to, u krajnjoj liniji, i odgovornost Europske Unije. Pogrešno je pozivati upomoć financijsku instituciju koja svakome daje istu dijagnozu i isti recept, bez obzira na različitosti, a ne tražiti od europskih financijskih institucija da preuzmu svoj dio i da ne ostave na cjedilu zemlje koje su se nepripremljene našle na financijskom udaru”, pojašnjava Galbraith. “

Jel’ to počelo?

Posted on April 10, 2009

(0) Comments

img004-1_2Kampanja je počela? U Boru mislim. Naravno. Put za Zaječar je zamenila saobraćajnica ka Metovnici. Nadam se da će služiti samo za jednu kampanju. Rejting političkih stranaka se drastično promenio u odnosu na početak godine. Zahvaljujući dobrim marketinškim potezima, ali pre svega medijima, nekome i kompaniji je počeo da se diže. Mediji su čudo. Radikalni je promenio strategiju. Postao je kuvar i sve je stavio da se polako krčka. E sad da li će jelo da mu zagori i da mu se zgadi ručak, ne znam. Ostatak političkih faktora se bavi kafanskim aferama. Sastanci na ulici i onako “uz put” su sve češća pojava. Valjda je to približavanje narodu. Ništa više nije tajna.
Nekoliko puta sam se baš tako “na otvorenom” uverio da razni faktori upravo nestrpljivo čekaju kuvara da vide koji je sledeći začin. E sad, dok se i njemu digne i kad odluči da je jelo spremno, mnogi ćemo otići u penziju, pod uslovim da nam veliki brat nadje posao, a velike su šanse, samo treba biti strpljiv. Jednostavno ne znam ko koga više voli i zašto. Javno, svi su stabilni. Nezvanično, medjusobno se pljuju i koriste takav rečnik da jednostavno ne mogu to da iznesem. Inače unutar aktuelnih stranaka ima ovako divnog rečnika. Neki su otpadnici – iako su i dalje članovi te iste partije koja ih je proglasila otpadom. I nema javog reagovanja niti svadja. Možda hoće da ih recikliraju. Neki su zaboravljeni. Da. Baš kad vrh rukovodstva treba da stane uz njih – nema nigde nikog. I tu nema reakcija. Čudno, da boli.
Dakle. Na primer. Na parkingu, zateknem, malu neznavičnu okupljenu parakoaliciju i pitam “Ej bre koji Vam je? Kad ćete da srušite sve ovo!?”. Oni pokazuju na kuvara. Kao u fazonu “Pa čekamo da konačno svrši!”  U drugoj situaciji (malo van grada) opet ukapiram da činioci vlasti nisu zadovoljni i na pitanje (ovoga puta nisam pitao – samo sam slušao): “Pa šta čekate?” – kažu “Jbg, kuvar nije hteo da ubaci krompir koji smo mu spremili!” Treća situacija je malo drugačija. Otpadnicima jedne grupacije postavim pitanje: “Ako je tako što ne Vi menjate Vašeg kuvara i njegovog pomoćnika?” Tu sad dobijem odgovor i kao da sam čuo Šojića: “Oćemo Đole. Al’ ne možemo!” E sad da li je “Suzi” odnela lovu ili je neki drugi antrak u pitanju – svejedno je.
Takodje, susreti kolega su počeli. To mu dođe kao nekad one radničke sportske igre. Kada je direktor negotinske medijske kuće dočekao kolege iz Bora, a koji su “dobrovoljno” došli na pokazivanje, pitao ih je: “A zašto ste vi došli?” Sve bi bilo u redu, možda, da su i oni, jadnici znali za koji đavo je pukla lova na tu kolektivnu ekskurziju. Sve u svemu druženje i kontakt su potrebni svima nama da malo pobegnemo od stvarnosti. Jel’ da?
Nekada davno sam napisao da je “scenario ŠRIF” pratkično drugi deo afere “Borprevoz”. Ovih dana vidimo da je montiran i treći. U “Zaštiti” je baš sve isto. I verovatno će se završiti nejasno i nedorečeno. Jebote – kao Osmi putnik. Ostaje da sačekamo nastavak. Opet kao AVP (Alien VS Predator). E ako dodjemo i do AVP 2, biće veselo. Ne znam samo na kom jeziku će da se napiše ovaj deo istorije Bora.
E što se tiče jezika moramo priznati da smo počastvovani prezentacijama velikih umova i njihovim pametnim i stručnim, gramatički tačnim, konciznim, a pre svega jasnim izjavama. Oseća se profesionalnost. Da, daaa… i stručnost.
Sve u svemu ni meni ništa nije jasno samo onako malo trabunjam. Čisto da nešto kažem.

Crna mamba sa dekolteom

Posted on April 7, 2009

(0) Comments

dekolteTekst: Iz biltena “Žena u medijima” u izdanju NUNS-a
Slika: Internet
Piše: Larisa Inić, novinar iz Subotice

“”Kasnila sam na jednu od takozvanih redovnih press konferencija, zbog jedne od gotovo za Suboticu nemogućih gužvi u saobraćaju. Možda dva do tri minuta. Pokušala sam da se ušunjam što je moguće tiše, a domaćin je već zauzeo mesto. “O, stigla je Larisa, koliko vidim s obe njene drugarice u dekolteu!” – rekao je.
Uznemirena atakom na moje ljudsko pravo na dekolte, iako novinarka početnica u nekadašnjem vojvođanskom građanskom listu “Nezavisni”, uzvratila sam drskom političaru: “Da, oprostite što kasnim, a ako smem da primetim, Vi ste očigledno Vaše međunožje ostavili negde pre dvadesetak godina“, mirno sam izgovorila i sela. To je bio jedan od mojih prvih susreta sa seksizmom koji se podrazumeva u odnosima sa ženama u medijima. Nekako se podrazumeva da u medijima šefuju muškarci, a žene rintaju. Čak se i šefice mentalno transformišu u muškarce koji mrze žene ii zagorčavaju im živote.
Tako sam se pre nekoliko godina, posle apliciranja na mesto novinarke na jednoj televiziji susrela sa “drkadžijom” u suknji. Prošla sam odlično sve testove, od pisanja najobičnijih vesti, do provere znanja stranih jezika. Kada sam otišla na intervju, mislila sam da sam ga glatko “položila”.
Moram priznati da zadovoljavate određene kriterijume, ali da li biste bili spremni da smršate dvadeset kilograma u veoma kratkom roku ako bismo odlučili da vas primimo?“, rekla je. “Ni za televiziju, ni za bilo šta drugo na svetu!” odgovorila sam. “Mislila sam da Vam je potrebna novinarka koja će pratiti politiku, a ne misica!” Objašnjeno mi je kako je neprihvatljivo da se osoba sa viškom kilograma “slika” (tada sam imala višak kilograma koji je bio manji od deset i izgledala sam kao “milion dolara”) i da moram biti u suštini mršava zato što kamera dodaje najmanje sedam do osam kilograma.
Naravno, objašnjenje nije potkrepljeno ničin što bi dokazalo da novinarka koja prati politiku mora da ima liniju kao foto model. Istovremeno im je valjda prihvatljivo da osoba koja ima ozbiljan problem da sastavi jasnu rečenicu, sa asimetričnim licem, užasnim osmehom i iritantnim glasom, može da vodu talk show. Sve to je nebitno u odnosu na uslov nad uslovima da žena izgleda kao bespolni zgoljavi alien.
Nije mi pritom objašnjeno, ni hoći li, ukoliko prihvatim uslov da “skinem” 20 kilograma, dobiti neku žestoku naknadu zbog ugrožavanja zdravlja. Skinuti 20 kilograma za veoma kratko vreme znači i neku ozbiljnu posledicu. To bi, po tržišnim principima, ma koje se urednica pozivala, moralo i da košta. I to debelo.
Oni bi dobili dvostruko. Sa toliko kilograma manje, ne bih mogla podleći drugom na rang listi najvećih “grehova” medijske uposlenice: trudnoži, jer bih verovatno posle takve dijete ostala neplodna.
Konačno na to radno mesto primljen je bucmasti muškarac, ali on je muškarac. Verovatno nije bitno da bude mršav, nije bitno da bude ni dovoljno dobar (jer ovaj nije bio), nije bitno ništa drugo. On je muškarac.

Vremenom sam naučila da biti novinarka znači i ogromnu feminističku bitku, uz one koje ovaj posao donosi po prirodi stvari. Od onog prvog incidenta sa komentarom o dekolteu prošlo je dvanaest godina. On naravno nije bio i jedini, ali je bio jedan od retkih.
Samo zato što sam reagovala kao crna mamba. Svaki put.”"